Vijest o odlasku Christiana Schmidta sa pozicije visokog predstavnika u BiH snažno je odjeknula upravo zato što ne govori samo o jednoj funkciji. Ona govori o cijelom političkom aranžmanu u kojem domaći akteri često čekaju da neko izvana presiječe ono što sami ne žele riješiti.
U takvom ambijentu ostavka nije samo administrativni događaj. Ona je ogledalo: pokazuje koliko je bosanskohercegovačka politika navikla da odgovornost dijeli, odgađa i prebacuje. Međunarodni nadzor je godinama bio sigurnosna mreža, ali sigurnosna mreža nije isto što i zrelo društvo.
Najopasnije je kada se institucije naviknu da njihovu hrabrost obavlja neko drugi.
Agora ovaj događaj čita kao pitanje političke zrelosti. Ako se u javnosti sve svede na to ko je Schmidta volio, a ko nije, promašit ćemo važnije pitanje: može li BiH razviti unutrašnju sposobnost da rješava vlastite krize bez stalnog čekanja arbitra?