Kada se govori o ograničenijoj ulozi budućeg visokog predstavnika, lako je upasti u dvije krajnosti. Jedni će to dočekati kao konačno oslobađanje od tutorstva, drugi kao opasno povlačenje međunarodne zaštite. Ali stvarnost je teža od obje parole.
Ako se međunarodna uloga smanjuje, domaća odgovornost mora rasti. Ako ne raste, tada ne nastaje suverenitet, nego praznina. Suverenitet nije samo pravo da niko ne interveniše; suverenitet je sposobnost da institucije rade čak i kada odluke nisu lake.
Slab nadzor nije problem ako postoje snažne institucije. Problem nastaje kada slabi nadzor, a institucije ostaju naviknute na izgovore.
Zato bi javna rasprava morala izaći iz logike pobjede i poraza. Pravo pitanje glasi: ko će sutra štititi ustavni poredak, prava građana i evropski put ako se politička odgovornost i dalje bude mjerila etničkim takmičenjem, a ne javnim dobrom?