Bosna i Hercegovina mijenja zakone i uvodi nove procedure, ali još nema jedinstven sistem koji bi nakon svakog femicida utvrdio šta je prethodilo zločinu, koje su institucije imale informacije i gdje je propuštena mogućnost da žena bude zaštićena.
Nakon svakog ubistva žene javnost danima pokušava odgovoriti na pitanje: zašto je ubio?
Odgovor se najčešće traži u posljednjem događaju – prekidu veze, razvodu, ljubomori ili svađi. Počinilac se opisuje kao čovjek koji je „pukao“, „izgubio kontrolu“ ili nije mogao prihvatiti da ga partnerica napusti. Međutim, takva objašnjenja svode zločin na jedan trenutak i zanemaruju ono što mu je moglo prethoditi mjesecima ili godinama: prijetnje, nadzor, izolacija, uhođenje, ponižavanje, ranije nasilje i uvjerenje počinioca da ima pravo odlučivati o životu partnerice.
Međunarodna istraživanja femicid ne posmatraju prvenstveno kao iznenadni incident. UN Women i UNODC upozoravaju da je rodno povezano ubistvo žene često završna tačka ranijih oblika nasilja i kontrole. Među mjerama prevencije međunarodne organizacije posebno izdvajaju zajedničku procjenu rizika više institucija, ograničavanje pristupa oružju i pravovremeno prepoznavanje prisilne kontrole.
Evidencije koje ne daju potpunu sliku
Institucije u Bosni i Hercegovini raspolažu pojedinačnim podacima o ubistvima žena, ali ne postoji jedinstvena, javno dostupna i metodološki usklađena evidencija koja bi omogućila pouzdano praćenje femicida kroz godine. Podaci se prikupljaju na različitim nivoima vlasti, prema različitim kriterijima, zbog čega nije moguće dobiti potpunu sliku o broju žrtava, okolnostima zločina i obrascima koji su im prethodili.
Još je veći problem to što postojeće evidencije uglavnom ne povezuju ranije prijave nasilja, policijske intervencije, izrečene zaštitne mjere, prijetnje, uhođenje, pristup oružju i kontakte žrtve ili počinioca sa centrima za socijalni rad, zdravstvenim ustanovama, tužilaštvima i sudovima. Često nisu dostupni ni podaci o tome da li je počinilac ranije bio nasilan prema istoj ili drugim partnericama.
Zbog takve fragmentiranosti nije moguće sistematski utvrditi koji se faktori rizika ponavljaju, koliko je slučajeva prethodno bilo poznato institucijama i u kojem je trenutku postojala mogućnost da se reaguje. Nedostatak pouzdane evidencije zato nije samo statistički problem. On direktno ograničava sposobnost države da iz ranijih slučajeva izvuče pouke i razvije mjere kojima bi se mogao spriječiti naredni femicid.
U izvještaju koji je BiH krajem 2025. dostavila Vijeću Evrope navedeno je da Republika Srpska ima vlastiti sistem prikupljanja podataka o nasilju u porodici, dok je u Federaciji BiH uspostavljanje jedinstvene baze još bilo u fazi izrade podzakonskih propisa. U istom dokumentu otvoreno je navedeno da sveobuhvatno istraživanje rasprostranjenosti nasilja prema ženama nije provedeno zbog nedostatka novca.
To nije samo administrativni nedostatak. Bez uporedivih i povezanih podataka nije moguće utvrditi koji se obrasci ponavljaju, koje mjere ne funkcionišu i gdje su žene izložene najvećem riziku.
Zakoni su promijenjeni, ali zakon djeluje kada je nasilje već počinjeno
Federacija BiH je 2025. u Krivični zakon uvela krivično djelo „teško ubistvo ženske osobe“. Za rodno zasnovano ubistvo žene predviđena je kazna od najmanje deset godina ili dugotrajni zatvor. Pri utvrđivanju tog djela uzimaju se u obzir bliski odnos žrtve i počinioca, ranije zlostavljanje, odnos podređenosti ili zavisnosti i druge okolnosti koje ukazuju na rodnu prirodu zločina. Uvedena su i posebna krivična djela uhođenja i psihičkog nasilja.
To je važan pomak. Međutim, stroža kazna djeluje nakon što je žena već ubijena.
Prevencija počinje mnogo ranije: kada policija prvi put primi prijavu, kada centar za socijalni rad sazna za prijetnje, kada počinilac prekrši zabranu približavanja ili kada žena najavi odlazak iz nasilne veze.
Novi zakon u Federaciji nalaže policiji da nakon svake prijave nasilja provede procjenu rizika, posebno rizika od smrtnog ishoda, ponavljanja nasilja i pogoršanja situacije. Krajem 2025. doneseni su i pravilnici koji uređuju taj postupak.
Ipak, donošenje pravila nije dokaz da se ona dosljedno primjenjuju. Još nema javnih podataka koji bi pokazali koliko je procjena provedeno, kakav je rizik utvrđen, koje su mjere preduzete i jesu li one spriječile dalju eskalaciju.
Poznati su znakovi opasnosti, ali se ne analiziraju sistematski
GREVIO, stručna grupa Vijeća Evrope koja prati provođenje Istanbulske konvencije, još je 2022. upozorila da procjene rizika u BiH nisu bile dovoljno sistematske niti uključene u koordinirani rad svih institucija.
Među važnim pokazateljima visokog rizika GREVIO navodi ranije nasilje, prijetnje ubistvom, posjedovanje oružja, prethodne zaštitne mjere, sukobe oko djece i procjenu same žrtve. Posebno se naglašava period razdvajanja ili razvoda jer pokušaj žene da napusti nasilni odnos može dovesti do eskalacije ponašanja počinioca. Procjena rizika zato ne bi smjela biti jednokratan obrazac koji se popuni nakon prijave, već proces koji se ponavlja tokom istrage, suđenja i provođenja zaštitnih mjera.
Upravo tu postaje važan koncept prisilne kontrole. Nasilje ne počinje uvijek udarcem. Može početi provjeravanjem telefona, ograničavanjem kretanja, zabranom kontakata, finansijskom kontrolom, prijetnjama, praćenjem i kažnjavanjem pokušaja žene da donese samostalnu odluku.
Takvo ponašanje često se u okolini pogrešno naziva ljubomorom ili „problematičnom vezom“. Posmatrano tokom vremena, ono može predstavljati organizovan obrazac kojim počinilac partnerici oduzima slobodu. Zato formulacija da je muškarac „izgubio kontrolu“ ponekad skriva suštinu: zločin se može dogoditi upravo kada počinilac osjeti da gubi kontrolu nad ženom.
BiH ne analizira svaki femicid da bi spriječila sljedeći
Najozbiljniji nedostatak nije to što institucije ništa ne rade. Postoje zakoni, strategije, koordinaciona tijela, obuke i pojedinačna istraživanja. Problem je što još nije uspostavljen obavezan i operativan sistem koji bi detaljno analizirao svaki femicid.
GREVIO je utvrdio da BiH nema mehanizam sličan analizi smrti povezane s nasiljem u porodici – domestic homicide review. Takva analiza ne ispituje samo krivičnu odgovornost počinioca, što je posao policije, tužilaštva i suda. Ona rekonstruiše sve ranije kontakte žrtve i počinioca s institucijama, utvrđuje koje su informacije postojale, jesu li pravilno razmijenjene, da li je rizik potcijenjen i koje procedure moraju biti promijenjene. GREVIO je BiH izričito preporučio uvođenje takvog sistema za sve rodno zasnovane slučajeve ubistava žena.
U Engleskoj i Walesu ove analize provode različite institucije zajedno. Njihovi rezultati pokazuju da je prisilna kontrola jedan od najčešćih obrazaca u slučajevima smrti povezanih s partnerskim nasiljem. Analiza predmeta iz perioda 2021–2022. pronašla je neki od dodatnih faktora rizika kod 78 posto žrtava koje su bile u intimnom odnosu s počiniocem, a prisilna kontrola bila je najčešće evidentiran faktor.
Takvi nalazi ne mogu se automatski prenijeti na BiH. Oni, međutim, pokazuju šta država može saznati kada nakon zločina ne zatvori predmet presudom, nego iz njega pokuša izvući pouke za buduću zaštitu.
Prevencija mora početi prije posljednje prijetnje
Bosni i Hercegovini nije potreban još jedan dokument koji će nakon narednog femicida konstatovati da institucije moraju bolje sarađivati. Potreban je sistem u kojem se tačno zna ko prikuplja podatke, ko procjenjuje rizik, ko kontroliše provođenje mjera i ko analizira svaku smrt.
Ozbiljan pristup podrazumijevao bi jedinstvenu evidenciju femicida i pokušaja femicida za cijelu državu, obaveznu multidisciplinarnu analizu svakog slučaja, povezivanje podataka policije, tužilaštava, sudova i socijalnih i zdravstvenih službi te nezavisnu provjeru jesu li preporuke nakon zločina zaista provedene.
Potrebna su i istraživanja počinilaca: njihovog ranijeg nasilja, odnosa prema partnerici, reakcija na odbijanje i prekid veze, obrazaca kontrole i kontakata s institucijama. Cilj nije pronaći jedan „profil nasilnika“ niti svaki zločin objasniti patrijarhatom, alkoholom, siromaštvom ili psihičkim teškoćama. Nijedan od tih faktora samostalno ne proizvodi ubicu. Potrebno je utvrditi koje kombinacije ponašanja i okolnosti povećavaju rizik i kako ih na vrijeme prepoznati.
Možda zato više nije dovoljno pitati samo zašto je ubio.
Mnogo važnije pitanje glasi: šta je radio prije nego što je ubio, ko je za to znao i zašto raspoložive informacije nisu pretvorene u zaštitu?
Sve dok BiH na to pitanje ne bude odgovarala nakon svakog pojedinačnog slučaja, sistem će nastaviti evidentirati posljedice, umjesto da ozbiljno radi na prevenciji.