Bosna i Hercegovina završila je svoje učešće na Svjetskom prvenstvu u fudbalu. Završila je i navijačka euforija koja je sedmicama ujedinjavala ljude više nego bilo koji politički govor, institucionalna poruka ili društvena kampanja. Zastave će se polako skloniti, automobilske kolone će nestati, a društvene mreže vratiti svakodnevnim temama.
I ostaje pitanje: šta nam je ova euforija zapravo pokazala?
Pokazala je da je sport jedan od rijetkih trenutaka kada Bosna i Hercegovina izgleda kao zemlja koja diše jednim plućima. Ljudi koji se inače mimoilaze u tišini odjednom su pjevali iste pjesme. Gradovi su govorili jezikom zajedništva, prozori su bili puni zastava, a svaka pobjeda doživljavala se kao lična. Na nekoliko sedmica svi su se okupili oko jedne reprezentacije, jedne zastave i jedne emocije.
Tu radost ne treba potcjenjivati. Ona je bila iskrena. Ljudi nisu glumili ni ponos ni sreću. U zemlji koja često proizvodi više razočarenja nego razloga za slavlje, uspjeh sportista postao je mnogo više od rezultata. Postao je potvrda da je ipak moguće pobijediti, biti dostojanstven, organizovan, hrabar i nadmašiti očekivanja.
Ali suština nije u tome zašto se ljudi raduju pobjedama, već u tome što se tako rijetko okupljaju oko svega drugog.
Ljubav prema zemlji nije samo pjesma poslije utakmice. Nije samo zastava na automobilu, fotografija na društvenim mrežama ili suza nakon poraza. Ona se pokazuje i kada nema sudijskog zvižduka i kada nema velikog ekrana na trgu. Pokazuje se u odnosu prema javnom dobru, u poštovanju zakona, u borbi protiv korupcije, u brizi za školu, ulicu, komšiju, radno mjesto i institucije.
Zato ovu euforiju ne možemo svesti ni na čisti patriotizam, niti je posmatrati samo kao još jedan trenutak u kojem zabava i spektakl potiskuju svakodnevne probleme. Ona je nešto složenije. Ona je pokazala koliko su ljudi gladni pozitivnih emocija, ponosa i pripadanja. Sport im je nakratko dao ono što politika, ekonomija i svakodnevni život rijetko daju: osjećaj da su dio zajedničke, pobjedničke priče.
Ne treba narod zbog toga nazivati naivnim. Bijeg u sportsku radost nije slabost, nego ljudska potreba da se makar nakratko osjeti nada. Na nekoliko sedmica zaboravili su se računi, male plate, odlazak mladih, političke svađe i umor od stvarnosti koja se sporo mijenja. Ljudi su željeli vjerovati da ova zemlja može izgledati drugačije.
Tokom prvenstva vidjelo se koliko ljudi mogu biti povezani i koliko brzo zajednička emocija može pokrenuti cijelu zemlju. Pitanje je može li se taj osjećaj zajedništva prenijeti i na svakodnevne stvari koje se tiču svih nas — obrazovanje, institucije, prilike za mlade i bolji kvalitet života. Može li ono što smo osjetili tokom utakmica imati smisla i kada nema pobjeda koji nas okupljaju?
Ako je odgovor potvrdan, onda sport nije bio bijeg od stvarnosti nego početak buđenja. Ako ne, ostat će samo još jedno lijepo ljeto, nekoliko nezaboravnih utakmica i još jedan dokaz da se u Bosni i Hercegovini najlakše ujedinimo kada nas neko drugi podsjeti koliko vrijedimo.