Rasprava o mladima i ekranima često ode u pogrešnom smjeru: ili se tehnologija proglasi jedinim krivcem, ili se svaka zabrinutost odbaci kao nerazumijevanje nove generacije. Ozbiljan pristup mora izbjeći obje krajnosti.
WHO je posljednjih godina naglašavao da digitalni prostori mogu i pomoći i štetiti mladima, zavisno od sadržaja, dizajna platformi, podrške odraslih i širih društvenih uslova. To znači da se problem ne rješava prostom naredbom da mladi “manje gledaju telefon”.
Mladima ne treba samo manje ekrana. Treba im više razumijevanja o tome šta ekran radi njihovoj pažnji, slici o sebi i odnosima.
Obrazovanje zato mora razvijati digitalnu pismenost, emocionalnu pismenost i ranu podršku. Tek tada tehnologija prestaje biti prostor u kojem su mladi sami pred pritiscima koji su često veći od njihove zrelosti.