Broj 113 u javnosti zvuči kao tehnički podatak: toliko mjera, toliko rokova, toliko neispunjenih obaveza. Ali iza takvog broja stoji jedno mnogo dublje pitanje: kako izgleda društvo koje se navikne na stalno odgađanje?
Reforme nisu važne zato što ih traži Brisel. One su važne zato što pokazuju da država može donositi pravila, povezivati podatke, štititi javni novac i građanima učiniti sistem razumljivijim. Kada se ništa od toga ne pomjera, evropski put postaje dekor za domaću nemoć.
Kašnjenje nije samo problem kalendara. Kašnjenje je način upravljanja u kojem se posljedice prebacuju na građane.
Agora ovaj zastoj čita kao pitanje javne ozbiljnosti. Ako se reforma stalno predstavlja kao tuđi zahtjev, javnost nikada neće vidjeti da je riječ o vlastitom interesu: boljoj administraciji, jasnijim institucijama i manje prostora za samovolju.