Kada politička taktika zaustavi instituciju, posljedice ne ostaju unutar skupštinske sale, nego se prenose na građane koji od tih institucija očekuju da rade svoj posao.
Ponekad se pravo stanje jedne politike ne vidi u odlukama koje su donesene, nego u onima koje su izostale. Nije usvojen zakon. Nije završena rasprava. Nije utvrđen dnevni red. Nije donesena odluka. Na papiru, to može izgledati kao proceduralni zastoj. U stvarnom životu, to je mnogo više: još jedan dan u kojem institucija nije uradila ono zbog čega postoji.
Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine započeo je 20. sjednicu 4. juna 2026. godine. Sjednica je, prema službenoj objavi Parlamentarne skupštine BiH, prekinuta prilikom utvrđivanja dnevnog reda zbog nedostatka kvoruma. Delegati SNSD-a napustili su zasjedanje nakon višesatne rasprave, čime je onemogućen nastavak rada.
Na dnevnom redu nisu bile samo formalnosti. Bilo je predviđeno razmatranje više zakonskih prijedloga i izvještaja, među njima i pitanja koja se tiču pravosuđa, javnih nabavki, sukoba interesa, sigurnosti saobraćaja i rada institucija. Dakle, nije zaustavljena samo jedna sjednica. Zaustavljen je niz pitanja koja se, direktno ili indirektno, tiču građana.
U demokratskom poretku neslaganje je normalno. Parlament i postoji zato da bi se različiti stavovi čuli, sudarili, obrazložili i na kraju pretočili u odluku. Niko ne mora glasati za zakon s kojim se ne slaže. Niko ne mora odustati od političkog stava. Ali postoji razlika između prava da kažeš “ne” i postupka kojim onemogućiš da se uopšte dođe do pitanja.
Ta razlika je važna. Jer glas protiv je dio demokratije. Prazna stolica koja zaustavlja rad institucije postaje nešto drugo: način da se rasprava zamijeni odsustvom, a odgovornost izbjegne procedurom.
Ako su izabrani predstavnici plaćeni da zastupaju stavove, zašto se stav ne brani riječju, argumentom i glasanjem? Zašto se politička snaga sve češće pokazuje ne u sposobnosti da se nešto predloži ili poboljša, nego u sposobnosti da se spriječi da institucija radi?
Ovo pitanje ne treba svesti na jednu stranku, jedan klub ili jednu sjednicu. Bosna i Hercegovina već dugo živi s politikom u kojoj se blokada često predstavlja kao legitimna odbrana interesa.
Parlamentarna stolica nije privatna imovina. Mandat nije lični štit od odgovornosti. On je javna obaveza. I kada predstavnik sjedne u tu stolicu, on ne predstavlja samo one koji su glasali za njega. On učestvuje u radu institucije koja pripada svim građanima. Može se ne slagati. Može oštro govoriti. Može glasati protiv. Ali kada se rad institucije zaustavi, posljedice ne ostaju unutar skupštinske sale. Tada se odgađaju odluke, gomilaju neriješena pitanja i šalje poruka da politički sporovi imaju prednost nad poslom koji je institucija dužna obaviti.
Najveća šteta blokade nije uvijek u tome što jedan zakon nije usvojen. Veća šteta je u poruci da se javni posao može odložiti bez posljedice. Da problemi mogu čekati dok političke taktike ne završe svoj krug. Da je sasvim prihvatljivo da dnevni red postane mjesto političkih sukoba, dok sjednica ostaje bez konkretnih rezultata.
Zato se ovdje ne treba zaustaviti samo na pitanju odgovornosti za današnji prekid. To pitanje će svaka strana odgovoriti na svoj način. Dublje pitanje glasi: kako smo došli do toga da se sposobnost rušenja kvoruma doživljava kao politička snaga, a ne kao znak slabosti zajedničke institucije?
Zaključno, događaji poput ovog pokazuju da se suštinsko pitanje ne tiče samo jedne sjednice niti jedne političke stranke, već odnosa građana prema načinu na koji se vodi politika: kada dođu izbori, da li građani svoj glas daju onima koji su spremni preuzeti odgovornost i učestvovati u radu institucija, ili onima koji političku snagu pokazuju kroz njihovo zaustavljanje? Odgovor na to pitanje ne određuje samo sastav parlamenta, nego i kakvu političku kulturu društvo nagrađuje i kakvu budućnost bira za sebe.