Radnici Nove željezare Zenica najavili su svakodnevne proteste od 1. juna ispred upravne zgrade preduzeća. Razlog su neisplaćene otpremnine penzionisanim radnicima i neisplaćen regres zaposlenima. Prema riječima Sindikata, oko 80 radnika otišlo je u penziju, ali još nije dobilo otpremnine. Sindikat traži i hitno zasjedanje oba doma Parlamenta Federacije BiH te donošenje zakona o postupku uvođenja vanredne uprave.
Uprava, s druge strane, tvrdi da je spremna isplatiti otpremnine i regres, da je novac obezbijeđen i da se problem nalazi u pravnom i institucionalnom zastoju. Prema njihovom stavu, nadležne institucije moraju razjasniti zakonske pretpostavke kako bi isplata bila realizovana.
Radnik koji odlazi u penziju ne traži poklon. Ne traži privilegiju. Ne traži da mu se učini usluga. Otpremnina nije milostinja koju neko dijeli kad ima dobre volje. Ona je završni čin jednog odnosa između rada i društva. Ona je priznanje da čovjek nije bio samo broj u smjeni, ime na spisku ili trošak u tabeli. Bio je dio fabrike, dio grada, dio jedne proizvodne historije.
Zato je posebno teško kada radnik nakon završetka radnog vijeka mora stati pred kapiju i protestom podsjećati da postoji. U tom trenutku ne protestuje samo zbog novca. Protestuje zbog poruke koju mu sistem šalje: da se i ono zarađeno mora iznova dokazivati.
Zenica dobro zna šta znači rad. To nije grad koji je industriju posmatrao izdaleka. Njegova istorija, njegov zrak, njegova svakodnevica i njegova porodica decenijama su bili vezani za fabrike, željezo, smjene, buku, umor i hljeb zarađen teškim rukama. Zato pitanje Nove željezare nije samo pitanje jednog preduzeća. To je pitanje odnosa prema radničkom dostojanstvu u gradu koji je svoju prepoznatljivost gradio upravo na radu.
Ako radnik mora čekati mjesecima, ako mora slušati objašnjenja da je sve spremno, ali se ne može provesti, ako mora gledati kako se odgovornost kreće od uprave do suda, od suda do ministarstava, od ministarstava do parlamenta, onda se u njemu ne rađa povjerenje. Umjesto toga, raste osjećaj da su godine njegovog rada svedene na administrativni problem i prazna opravdanja.
Najlakše je reći da je ovo komplikovan pravni problem. Možda i jeste. Ali za radnika koji čeka, komplikovanost sistema nije utjeha. On ne živi od tumačenja. Ne plaća račune objašnjenjima. Ne čuva dostojanstvo time što sluša kako se nadležni ne mogu usaglasiti.
Ako je novac obezbijeđen, onda javnost ima pravo znati šta tačno sprečava isplatu. Ako postoje zakonske prepreke, onda institucije imaju obavezu da ih jasno imenuju i riješe. Ako je potreban zakon, onda politička vlast mora objasniti zašto radnici čekaju dok vrijeme prolazi. Svaki dan čekanja je poruka.
Jer kada čovjek nakon radnog vijeka mora izlaziti pred upravnu zgradu da bi tražio ono što mu pripada, tada se ne dovodi u pitanje samo njegova sudbina, nego i sposobnost društva da poštuje vlastita pravila, rad i ljudsko dostojanstvo.
Na kraju ostaje pitanje koje nadilazi jednu fabriku i jedan protest: može li društvo očekivati lojalnost prema radu ako ne pokazuje lojalnost prema radniku? Jer način na koji se odnosimo prema ljudima nakon njihovog radnog vijeka govori mnogo više o nama nego svi naši govori o ekonomiji, razvoju i budućnosti.