Sjećanje na Kapiju nije samo obaveza Tuzle. To je pitanje cijelog društva: znamo li još čuvati istinu bez mržnje, bol bez zloupotrebe i pravdu bez odustajanja?
Postoje mjesta na kojima se ne govori glasno. Ne zato što istina treba biti tiša, nego zato što pred nevinim žrtvama čovjek mora prvo naučiti šutjeti. Tek iz takve tišine riječ može biti dostojna onih o kojima govori.
Tuzlanska Kapija je jedno od tih mjesta.
Dvadeset i petog maja 1995. godine, u 20 sati i 55 minuta, u centru Tuzle prekinuti su životi 71 osobe. Grad Tuzla u najavi obilježavanja 31. godišnjice navodi da je granata ispaljena s položaja Vojske Republike Srpske sa planine Ozren, da je ubijena 71 mlada osoba, da je ranjeno više od 150 ljudi i da je prosječna dob ubijenih bila 23 godine. Sud BiH u predmetu Novak Đukić navodi isti broj ubijenih, a za ranjene koristi podatak od oko 240 osoba.
Već ta razlika u broju ranjenih podsjeća nas na jednu važnu dužnost: kada govorimo o zločinu, ne smijemo biti nepažljivi ni prema jednoj činjenici. Brojevi nisu ukras teksta. Oni su dio istine. A istina, posebno kada se tiče mrtvih i ranjenih, ne trpi olakost.
Ali ni tačni brojevi nisu dovoljni.
Sedamdeset i jedan nije samo broj. To su životi koji nisu stigli postati ono što su mogli biti. To su porodice kojima se vrijeme prelomilo u jednom trenutku. To su imena, glasovi, koraci, susreti, planovi, mladost koja je trebala trajati. Kada društvo izgovori broj žrtava, ono ne smije misliti da je time završilo svoju obavezu. Broj je početak pamćenja, ne njegov kraj.
Kapija nije samo mjesto stradanja. Ona je mjesto na kojem se provjerava odnos društva prema istini.
Sud BiH je utvrdio odgovornost Novaka Đukića, tadašnjeg komandanta Taktičke grupe Ozren Vojske Republike Srpske, za naređivanje artiljerijskog napada na Tuzlu, lokalitet Kapija. Prvostepeno je osuđen na 25 godina zatvora, a kasnije je kazna, zbog primjene drugog krivičnog zakona, preinačena na 20 godina. Ipak, Đukić nije dostupan bosanskohercegovačkim vlastima radi izdržavanja kazne i nalazi se na teritoriji Srbije.
Tu se otvara bolno pitanje koje nadilazi jedan sudski predmet: šta znači pravda ako je istina utvrđena, presuda izrečena, a kazna ostaje izvan domašaja?
Pravda nije samo riječ u presudi. Pravda je i osjećaj porodice da društvo nije odustalo. Pravda je i poruka mladima da zločin ne smije završiti kao fusnota. Pravda je i sposobnost države da ono što je utvrđeno u sudnici ne ostane nemoćno pred granicama, političkim kalkulacijama i godinama koje prolaze.
Ali dostojanstveno pamćenje ne smije se pretvoriti u govor mržnje. To je jedna od najtežih i najvažnijih mjera. Sjećati se Kapije ne znači proizvoditi novu mržnju. Znači čuvati istinu od zaborava, poricanja i umanjivanja. Znači reći da nevina žrtva ne pripada političkoj upotrebi, nego ljudskoj savjesti. Znači jasno razlikovati odgovornost od kolektivnog prezira, pravdu od osvete, pamćenje od propagande.
Tuzla je prije zločina bila proglašena zaštićenom zonom Ujedinjenih nacija. Ta činjenica nosi posebnu težinu. Ona nas podsjeća da riječi međunarodne zaštite, sigurnih područja i civilne zaštite mogu postati prazne ako iza njih ne stoje stvarna moć, odgovornost i volja da se čovjek zaštiti. Kada se sigurna zona pretvori u mjesto smrti, onda se ne ruši samo jedan grad. Ruši se povjerenje u obećanje da civilni život ima granicu preko koje nasilje ne smije preći.
Zato Kapija nije samo tuzlanska rana. Ona je evropsko i ljudsko pitanje. Pitanje koliko vrijedi riječ “sigurno” ako dijete, mladić, djevojka, roditelj ili prolaznik mogu stradati u centru grada. Pitanje koliko vrijedi pravo ako ne može zaštititi nevine. Pitanje koliko vrijedi presuda ako ne donese mir onima koji su čekali pravdu.
Komemoracija 25. maja 2026. godine ima svoj protokol: Slana Banja, Kapija, cvijeće, tišina, sirene u 20:55, Memorijalni centar otvoren za posjetioce. Sve je to potrebno. Zajednici su potrebni obredi pamćenja, jer čovjek nije samo razumno biće nego i biće simbola. Cvijet, minuta šutnje, sirena i odlazak na mjesto stradanja mogu reći ono što obične rečenice ne mogu.
Ali protokol ne smije zamijeniti savjest.
Ako se sjećanje svede na godišnju obavezu, ono gubi snagu. Ako se govori samo onda kada dođe datum, a šuti kada se istina poriče, relativizira ili zaboravlja, tada pamćenje postaje slabije od zaborava. Ako djeca uče datume, a ne uče zašto je svaki nevini život svet, onda smo im dali podatak, ali ne i mjeru.
Kapija nas ne poziva samo da se sjetimo mrtvih. Ona nas poziva da odgojimo žive.
Da ih učimo da riječ ima posljedice. Da ih učimo da mir nije puko odsustvo rata, nego prisustvo istine i odgovornosti. Da ih učimo da se tuđa bol ne smije mjeriti po tome kome pripada. Da ih učimo da je najniža tačka jednog društva onda kada čovjek prestane vidjeti čovjeka.
Zato je važno da se 20:55 ne čuje samo kao zvuk sirene. To je trenutak u kojem grad podsjeća sam sebe da vrijeme nije izbrisalo obavezu. Sirena ne vraća ubijene. Ne briše rane. Ne izvršava presudu. Ali može probuditi pitanje: šta smo učinili s istinom koja nam je ostavljena?
Možda se zrelost jednog društva ne vidi u tome koliko glasno govori o svojoj boli, nego koliko pravedno čuva istinu o njoj.
Tuzla, kada se sjeća Kapije, ne smije biti sama u tom sjećanju. Jer nevine žrtve ne pripadaju samo jednom gradu. One pripadaju granici ispod koje čovječanstvo ne smije pasti.
A ta granica se čuva svakog puta kada se odbije zaborav, svakog puta kada se činjenice izgovore tačno, svakog puta kada se žrtva ne pretvori u sredstvo, i svakog puta kada društvo kaže: istina ne smije ostariti.
Kapija je rana. Ali je i opomena.